
Imran Khan je od kolovoza 2023. u zatvoru Adiala u Rawalpindiju, a služi kaznu od 14 godina zbog korupcije, nakon koje slijedi još 17 godina po zasebnoj optužbi za korupciju. Smatra se da bi mogao ostati iza rešetaka još dugo.
„Najgore je bilo to što vrijeme nije prolazilo. Mislio sam da ću umrijeti od dosade”, kaže Imran Khan o svom boravku u zatvoru. Svako jutro, nakon buđenja u zoru, Imran, inače neizmjerno nemiran čovjek koji je od nepromišljenog mladića izgradio kriketaša, zatim prvaksku momčad, potom bolnicu za siromašne bolesnike od raka i na kraju popularnu političku stranku, ostajao bi u krevetu kako bi dan bio malo kraći.
Popodne bi od početka do kraja pročitao novine, nadajući se da je prošao cijeli dan, samo da bi shvatio kako je izgubio tek sat vremena. Hrana je bila loša, ćelija mala, a kupaonica odvratna. Nije znao koliko će dugo ostati, a to nije mogao podnijeti: „Bio sam odvojen od života i gledao sam vrijeme koje nije prolazilo.” Stupio je u štrajk glađu, ali je nakon dva dana shvatio da nema snage ni za hodanje. Srećom, one druge večeri upravitelj zatvora ušao je u njegovu ćeliju i rekao mu da je slobodan.
Ovaj je opis iz Imranove knjige sjećanja iz 2011., Pakistan: A Personal History, u kojoj se prisjeća zatvaranja 2007. godine. Tada je bio zatvoren osam dana. Za razliku od toga, u zloglasnom zatvoru Adiala nalazi se od kolovoza 2023. Drži se u samici, u prostoriji veličine 8 x 10 stopa, koju su njegovi odvjetnici i obitelj nazvali „ćelijom smrti”. Posjetitelji mu mogu dolaziti, ali povlastice, uključujući televiziju, knjige i novine, dolaze i odlaze. U pojedinim razdobljima, kao krajem 2025., bio je toliko odsječen od vanjskog svijeta da su kružile glasine o njegovoj smrti. Pitamo se kako je on, već tako dugo, promatrao vrijeme koje ne prolazi.
Od sportaša do političkog mučenika
Politički mučenik novi je u nizu preokreta u životu Imrana Khana, a upravo su ti preokreti postali ono što ga definira. Od prosječnog mladog talenta postao je jedan od najvećih brzih bowlera i svestranih igrača; od razmetljivog kriketaša postao je ratnički kapetan; od filantropa postao je političar; a od oštrog kritičara vlasti postao je kontroverzni premijer. Toliko je uložio u svaku od tih preobrazbi da se prethodna čini kao privid, kao da nikada nije postojao drugačije.
Ovaj trenutak nosi osjećaj konačnosti. Sada 73-godišnji, Imran je u politici proveo mnogo dulje nego u kriketu, koji je trajao 21 godinu, što nije bilo malo. Politički mučeništvo, pak, nije njegov izbor. Optužbe za korupciju nisu potpuno lišene osnove, ali jasno je zašto je zapravo iza rešetaka: u pakistanskoj politici vojska daje i vojska uzima. Nakon što je 2018. pomogla Imranu da dođe do premijerskog mjesta, vojni vrh pomogao je i da ga 2022. ukloni. Smijenjen je glasovanjem o nepovjerenju u parlamentu zbog loše uprave, no sukob s vrhom vojske, potaknut njegovim egom, bio je važniji. Imranova volja i tvrdoglavost u teškim okolnostima bile su legendarne. Ali i on se možda neće moći oduprijeti toj konačnoj stvarnosti pakistanske moći.
Možda je upravo to bila sudbina koju je naslućivao kada je odbio nekoliko ponuda da uđe u politiku, uključujući onu vojnog diktatora Zia-ul-Haqa 1988., dok je još bio kriketaš. Takve su se ponude obično upućivale u nadi da će njegova popularnost i integritet pasti na one koji ga pozivaju. No kada je 1996. konačno osnovao vlastitu političku stranku, Pakistan Tehreek-e-Insaf (Pokret za pravdu), to je u neku ruku bilo neizbježno. Karijera u kriketu bila je završena, a sada oženjen Jemimom Goldsmith, završio je i njegov neženjni život. Nije ga zanimalo ni trenerstvo ni komentiranje. Bolnica je već bila izgrađena. Što je ostalo?
Njegova najstarija sestra Rubina Khan ispričala mi je kako se Imran, pred kraj igračke karijere, borio sa sindromom varalice. Smatrao je da priznanja koja dobiva daleko nadilaze vrijednost onoga što je učinio kao kriketaš. Tek kada se posvetio smislenijim ciljevima, poput bolnice osnovane u spomen na njegovu majku, osjetio je da se jaz između divljenja i vrijednosti njegova rada smanjuje. Čovjeku takvih ambicija sljedeći cilj došao je prirodno: popraviti Pakistan.
Otrežnjenje i sjećanje na sportaša
Ubrzo je shvatio da nema jednostavnog rješenja. Principi vođenja uspješne sportske momčadi ili gradnje karijere teško se mogu prenijeti na upravljanje državom s više od 250 milijuna stanovnika. Ipak, to je bilo otrježnjujuće. Kao sportaš, Imran je bio gotovo nadljudski. U posljednjih deset godina svoje karijere u testu prosječno je postizao preko 50 poena s palicom i ispod 20 s loptom. Tada je s Pakistanom odigrao tri epske neriješene serije protiv Zapadnih Indija, najbolje momčadi tog doba. Njegov posljednji čin u kriketu bilo je uzimanje pobjedničkog wicketa u finalu Svjetskog prvenstva 1992.
Politika ga je, za razliku od toga, podsjetila na smrtnost. Teške prve godine, kada njegova stranka jedva da je mogla osvojiti i jedno mjesto. Kompromisi u savezu s kompromitiranim političarima koje je nekoć prezirao. Pobjeda na izborima 2018. uz pomoć vojske. Osveta prema protivnicima nakon dolaska na vlast. I na kraju, neuspješan mandat premijera koji, kao i svi prethodni, nije završio punim trajanjem. Nije bio ni bolji ni gori od ostalih: bio je poput njih, što nikada nije bio kao kriketaš.
U kolovozu 2023. Pakistanski kriket savez objavio je video u slavlje najnezaboravnijih trenutaka iz povijesti zemlje. Naravno, uključili su i snimke iz finala Svjetskog prvenstva 1992. Najveći pakistanski kriketaš nije se pojavio u videu o velikim trenutcima pakistanskog kriketa, od kojih je mnoge sam stvorio. Nekoliko dana ranije bio je uhićen, a u tijeku je bila državna kampanja da ga se ukloni iz glavnih medija. Savez, kojim upravlja izravni izbor onih koji vode državu, izbrisao ga je iz videa. Javni pritisak bio je toliko snažan da su ga nekoliko dana kasnije morali vratiti.
Nasljeđe koje blijedi
Bilo je olakšanje znati da je ovaj dio njegova nasljeđa još dovoljno važan da ljudi traže da se poštuje, jer to nije bilo podrazumijevano. Prvo, razmjeri i ogromna podijeljenost njegove političke karijere bacili su dugu sjenu na sve što je prethodilo. Drugo, gotovo dvije trećine stanovništva Pakistana mlađe je od 30 godina i nikada ga nisu vidjeli na djelu. Budući da on rijetko slavi vlastitu karijeru, previše užurban da bi se zadržavao u prošlosti, njezino bogatstvo polako blijedi iz nacionalnog sjećanja.
Njegova postignuća većim dijelom opstaju na YouTubeu, tom modernom svitku povijesti, s određenom raznolikošću, iako ne uvijek i dubinom. Tu su istaknuti trenuci njegovih slavnih uspjeha protiv Indije ili Engleske, ali i rjeđi prizori, poput nastupa za New South Wales ili Sussex, ili pozivnog turnira na kojem se mjerio s najboljim svestranim igračima svijeta. Tu se lako vidi graciozna lakoća i varljiva snaga njegova udaranja, atletika i brzina njegova bowlinga, što sve izvrsno govori suvremenom dobu. Dok gledate kako šalje lopte preko velikih granica ili ruši wicketove reverznim swingom, on ne djeluje kao relikt prošlosti. Niz te kanale sjećanja svjetlost njegove prošlosti pomaže da se ublaži tama oko njegove sadašnjosti.